Psihologinja Emina Kadrić: Kako podržati djetetovu emocionalnu i socijalnu adaptaciju?

U današnjem intervjuu, razgovarali smo s psihologinjom Eminom Kadrić o tome kako najbolje podržati djetetovu emocionalnu i socijalnu adaptaciju. Posebno smo se dotaknuli tema o izazovima koje djeca doživljavaju prilikom polaska u školu i vrtić, važnosti otvorene komunikacije između roditelja i djeteta te korisnih savjeta za roditelje. Psihologinja Emina Kadrić, stručnjakinja s višegodišnjih iskustvom u Eurofarm Centar Poliklinici pruža psihološko savjetovanje, koje možete zatražiti online putem Eurofarm web stranice ili pozivom na besplatni info broj 080 022 226.

1. Možete li nam ukratko objasniti što znači emocionalna i socijalna adaptacija kod djece?

Emocionalna adaptacija predstavlja emocionalnu zrelost djeteta i odnosi se na stabilnost i kontrolu emocija te određeni nivo tolerancije na frustraciju. Podrazumijeva da dijete emocionalno reaguje u skladu sa svojom dobi. Socijalna adaptacija obuhvata ponašanja, stavove i afekte kao proizvod interakcije djeteta sa odraslima i vršnjacima. Emocionalna zrelost procjenjuje se na temelju ponašanja djeteta u različitim situacijama (kad želi nešto, kad mu uskraćujete nešto i sl.). Dijete koje kreće u školu trebalo bi se moći suzdržati od naglih emocionalnih izljeva, može prihvatiti neuspjeh i može se odvojiti od roditelja. Socijalna zrelost istovremeno uključuje i vještine komunikacije sa vršnjacima i prihvaćanje autoriteta učitelja/ica. Dijete postepeno razvija različite socijalne vještine, kao što su npr. suradnja, popuštanje, iskazivanje vlastitih potreba, stvaranje prijateljstava i dr. Što je dijete više među drugom djecom, u igri, to će biti više prilike da upozna reakcije i emocije drugih prema sebi, da se zaštiti, da nauči kako uspješno komunicirati.

2. Koji su najčešći izazovi s kojima se djeca suočavaju prilikom emocionalne i socijalne prilagodbe, posebno pri ulasku u novu sredinu poput vrtića ili škole?

Tokom boravka u školi, dijete će se morati suočavati s novim odraslim osobama te skupinama vršnjaka, ali i sa značajnim brojem novih situacija koje zahtijevaju snalaženje. Prilikom snalaženja u novim situacijama, vrlo je važno da dijete ima razvijenu emocionalnu i socijalnu zrelost. Izazovi emocionalne i socijalne adaptacije se odnose na suočavanje sa situacijama koje zahtijevaju samostalnost djeteta, spremnost da svaki dan ostavi kuću i da se u školi prilagodi učitelju/ici i njihovim uputama, da se uključi u grupni  rad, da shvati da učitelj/ica ne može svu pažnju pokloniti njemu jer tu ima još djece, da pokazuje interesovanje za druženje sa vršnjacima te da poštuje pravila školskog života. Od posebnog značaja je da li dijete ima želju za učenjem i da li želi da igru zamijeni sa radnim zadacima. Također, vrlo je važno kako se dijete ponaša u konkretnim situacijama, npr. da li zna samo da se obuče, da li je samostalno za higijenske potrebe u toaletu, koliko vremena može da provede u dječjoj grupi, kako odgovara na pitanja i zahtjeve roditelja, kako reaguje na kritiku i pohvalu, kako percipira i reaguje na djecu koja su po nečemu drugačija.

3. Kako roditelji mogu prepoznati da se njihovo dijete teško prilagođava novoj situaciji? Koji su znakovi na koje trebaju obratiti pažnju?

Djeca se različito emocionalno i socijalno adaptiraju na nove situacije. Određenoj djeci je potrebno više vremena da se prilagode situaciji i pozitivno odgovore na istu, dok je drugoj djeci potrebno manje vremena. Djeci treba dati prostora i vremena tokom adaptivnog perioda. Konkretno, tokom polaska u vrtić/školu određena djeca se prilagode, razvijaju prijateljstva, dok druga djeca reaguju socijalno nepoželjnim ponašanjima. Djeca koja se teško prilagođavaju situaciji reagiraju na način da odbijaju ići u vrtić/školu, mrzovoljna su, burno reaguju ili se povlače u sebe, imaju izljeve emocija, uplakana su, imaju promjene raspoloženja, apetita, spavanja. Znakovi koji ukazuju na tešku prilagodbu su također konflikti, loši socijalni odnosi, nemogućnost sklapanja prijateljstava sa vršnjacima, odbijanje autoriteta, neposluh prema roditeljima, stalno plakanje, uplašenost, zbunjenost. 

4. Koje su ključne strategije ili metode koje roditelji mogu koristiti kako bi podržali svoje dijete u emocionalnoj i socijalnoj prilagodbi?

Kako bi poticali emocionalni i socijalni razvoj djeteta roditelji trebaju djeci upućivati poruke za razvoj samopoštovanja, volim te uz poljubac i zagrljaj, uz koje će osjećati da su voljeni samo zato što su njihova djeca, takvi kakvi jesu, poruke za razvoj samopouzdanja u kojima komentiramo dječja konkretna postignuća i poruke za promjenu ponašanja. Važno je ukazati na nepoželjno i neadekvatno ponašanje. Poticati empatiju primjerom i razgovorima, razgovarati o osjećajima djeteta, ali i poticati dijete da suosjeća sa drugom djecom, poticati razvoj asertivnosti kod djeteta, neka se bori za svoja prava ne ugrožavajući prava drugih. Odvojite vrijeme za svakodnevno kvalitetno druženje s djetetom. Neka aktivnosti bira dijete i budite mu to vrijeme zaista posvećeni, slušajte ga što govori, o čemu razmišlja. Svojim ponašanjem budite primjer djetetu, jer vi ste njegov najveći uzor. Često to zaboravimo, ali zaista, naša djeca nas kopiraju i promatraju svakodnevno. Ohrabrujte dijete u savladavanju nečega novog, uvijek pohvalite njegov trud bez obzira na rezultat.

5. Na webinaru ste spomenuli važnost komunikacije između roditelja i djeteta. Koji su neki praktični savjeti za uspostavljanje otvorene i podržavajuće komunikacije?

Podržavajuća komunikacija je ona u kojoj vlada međusobno povjerenje i poštovanje. Kvalitetan razgovor između djeteta i roditelja u kojem dijete osjeća poštovanje, razumijevanje, te se smatra saslušanim, doprinosi razvoju samopoštovanja i samopouzdanja, razvoju povjerenja i povezanosti između roditelja i djeteta, povećava vjerojatnost da će dijete biti poslušno i saradljivo te da će se osjećati voljeno, prihvaćeno i sigurno u svojoj porodici. U komunikaciji s djecom, važno je prilagoditi se dobi djeteta te govoriti rječnikom koji može razumjeti, služiti se primjerima, ostvarivati kontakt očima i govoriti kratko i jasno. Važno je ne obećavati im ono što nećemo moći ispuniti. Potrebno je izbjegavati prekidanje, vikanje, ponižavanje, korištenje sarkazma i ironije, laganje, nametanje krivnje, negiranje djetetovih osjećaja i mišljenja. Umjesto odbijanja onoga u čemu se dijete ne slaže s roditeljem, korisno je pokušati naći kompromis. Važno je dati djetetu priliku da nam objasni ono što smo zapazili i prihvatiti mogućnost da je naša pretpostavka pogrešna.                                     

6. Kako roditelji mogu pomoći djeci da razviju vještine socijalne interakcije i stvaranja prijateljstava? Postoje li konkretne aktivnosti ili igre koje preporučujete?

Socijalna kompetencija je sposobnost održavanja i iniciranja zadovoljavajućih odnosa sa vršnjacima. Socijalno kompetentno dijete ima razvijene socijalne vještine, socijalnu svijest i samopouzdanje. Koraci u razvoju socijalne kompetencije su topla emocionalna atmosfera u kući, koja doprinosi razvoju sigurne privrženosti i roditeljski stil koji doprinosi razvoju samopouzdanja. U takvom okruženju dijete se osjeća prihvaćeno i spremno je da se suočava sa izazovima koje pred njega postavlja život. Vrtić je vrlo važan zbog druženja, ali ukoliko dijete ne ide u vrtić, bilo bi nužno omogućiti mu okolnosti u kojima će susretati drugu djecu i da samostalno stvara nove kontakte i rješava konflikte. Nikako nije dobro da roditelji rješavaju konflikte djece koji nastanu u toku dječje igre. Kroz igru djeca uče socijalne vještine, uče da se bore i da se ne predaju poslije naznaka neuspjeha, uče ustrajnost. Ta igra ne mora biti samo sa vršnjacima. Kada se dijete igra sa roditeljima, važno je osigurati različite poticajne situacije u kojima će dijete emotivno i socijalno sazrijevati. Idealna igra za to je „Čovječe ne ljuti se“, u kojoj je neizvjesno ko će pobijediti. Djeci u porodičnom okruženju treba omogućiti i uspjeh i neuspjeh, oni moraju naučiti da je i neuspjeh sastavni dio života, ali da neuspjeh ne znači da treba odustati od zadatka, nego pokušati ponovno i truditi se do samog kraja. Djecu treba učiti suosjećanju, empatiji, kroz različite priče ili televizijske sadržaje. 

7. Kao psihologinja i majka dvoje djece, s kojim ste se izazovima osobno susretali kada su vaša djeca prolazila kroz faze prilagodbe? Kako ste vi kao roditelj reagovali?

Majka sam dvoje djece, koja idu u vrtić te sam prolazila proces prilagodbe sa oboje djece. Na moju veliku sreću, djeca su prošla veoma uspješno proces adaptacije te se prilagodila na nove uvjete veoma brzo. Adaptacije je bila dobra, u smislu da su ostajali u vrtiću bez negodovanja, nisu plakali, nisu odbijali ići u vrtić te su prihvatili tete. Međutim, moja su djeca prolazila kroz tantrume, kao i većina druge djece nakon dolaska kući iz vrtića. Dijete u ustanovi doživljava mnogo različitih emocija, koje ne zna ispoljiti na prihvatljiv način te svoje frustracije, osjećaje ljubomore, osjećaje nedostatka pažnje, odvojenosti od roditelja i kuće ispoljavaju najčešće kroz burne izljeve emocija i bijesa. U takvim situacijama je najvažnije ostati smiren te pustiti dijete da ispolji svoje emocije. Djetetu treba dati vremena da se adaptira i da se nauči nositi sa situacijama i sa novim načinom života, koji uključuje promjenu sredine, nove ljude, nova pravila ponašanja i autoritet. Za roditelje je ključ uspjeha strpljenje i smirenost.

8. Kako se roditelji mogu nositi sa vlastitim emocijama i stresom dok podržavaju svoje dijete tijekom procesa prilagodbe?

Kada dijete kreće u vrtić/školu, roditelji doživljavaju stres i jako su zabrinuti te opterećeni sa mnogo različitih pitanja. Roditelji razmišljaju da li će se dijete uklopiti u sredinu, da li će ga prihvatiti drugari i učitelj/ica ili teta, da li će usvojiti nove navike i prilagoditi se na njih, da li će odbijati da ide u ustanovu i mnoga druga pitanja, koja roditelje iscrpljuju. Također roditelji se nose sa stresom zbog novih obaveza, koje im se nameću. Roditelji trebaju prije svega iskanalisati i proraditi svoje emocije povodom polaska djeteta u ustanovu. Također, trebaju se što bolje organizirati sa novim obavezama, kako bi smanjili stres, jer nervozan roditelj prenosi stres i nervozu djetetu. Roditelji se trebaju pripremiti da možda neće prilagodba ići u željenom smjeru te da ostanu smireni i fokusirani, da ne otežavaju djetetu vlastitim stanjima nelagode. Danas roditelji često doživljavaju polazak u školu kao vlastiti stres uslijed pritiska društva, a ponekad i same škole, za što boljim uspjehom djeteta. Odrasli čija djeca kreću u školu, mogu je doživjeti i kao mjesto procjene njih kao roditelja. Stoga je važno smanjiti očekivanja i oduprijeti se pritiscima.

9. Koje su najčešće greške koje roditelji mogu napraviti kada pokušavaju pomoći djeci u emocionalnoj i socijalnoj prilagodbi i kako ih mogu izbjeći?

Ne gradite sliku idealnog učitelja/ice, već realne osobe koja pomaže djeci i kojoj je stalo do djece. Nemojte dijete plašiti školom, pomozite mu u razvijanju pozitivnih stavova prema školi i učiteljima. Nemojte učiti s djetetom, ali budite dostupni ako treba pomoć. Uživajte s djetetom, a ne umjesto djeteta. Pokušajte manje procjenjivati, ne govorite djetetu da ne radi dobro i da može bolje. Svako dijete, osobito mlađe, radi najbolje što može. Oduprite se ritualima svakodnevnog ispitivanja. Radije pokazujte interes za ono što dijete samo govori i radije ga pitajte kako si, umjesto niza uvijek istih pitanja o školi. Pokušajte ne podlijegati društvenom pritisku i uključivati dijete u gomilu slobodnih aktivnosti samo zato što to svi rade. Recite djetetu da imate povjerenja u njegove sposobnosti i da ste uz njega ako mu treba pomoć. Na vrijeme razgovarajte s djetetom o svim svakodnevnim promjenama koje slijede i kako će se na njih prilagoditi. Važno je poticati djecu na radne i higijenske navike, ispravno pozdravljanje, oslovljavanje učitelja/ice, obavljanje nužde. Vodite računa da dijete ima vremena i dalje za igru. Imajte strpljenja za adaptaciju djeteta na nove uvjete. Dijete treba ohrabriti da je uredu ako nešto ne zna, jer i ide u školu da nauči.

10. Ima li još nešto što biste voljeli podijeliti s roditeljima koji trenutno prolaze kroz ovaj proces sa svojom djecom?

Važno je da školu ne prikazujemo kao mjesto u kojem djetinjstvo prestaje i počinju obaveze te mjesto u kojem se dijete stalno procjenjuje. Važno je da ne govorimo da će dobivati samo petice, niti da će vidjeti kako je to kad dobije jedinicu. Također, nije dobro zbunjivati dijete strahovima i autoritetom odraslih. Ne trebamo vrjednovati dijete na osnovu ocjena. Djetetovo postignuće u školi ne treba ni povezivati unaprijed s nagradama i kaznama. Škola je, kao i sve druge situacije, samo dio života. U komunikaciji s djecom, poželjno je više slušati i pratiti tempo, osjećaje i razinu znatiželje djeteta, uz što manje opterećivanja vlastitim očekivanjima, pretjeranom idealizacijom ili vlastitim strahovima vezanim uz polazak u školu. Važno je neupoređivati dijete sa drugom djecom.

11. Postoji li neka knjiga, priručnik ili resurs koji biste preporučili roditeljima za dodatno čitanje na ovu temu?

Preporuka roditeljima jesu predavanja, knjige, intervjui dr. Ranka Rajovića, koji je u posljednje vrijeme jako mnogo popularan u svojim izlaganjima o djeci. Dr. Ranko Rajović nam konstantno prenosi stručna i korisna znanja u pogledu razvoja djece. Specijalista interne medicine, magistar neurofiziologije i doktor sportskih nauka. Saradnik je UNICEF-a za ranu edukaciju i gostujući predavač na fakultetima u nekoliko država. Inicijator je i jedan od osnivača Mense Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Otac četvero djece. Najvažnija misao vodilja u radu dr. Rajovića vrlo je jednostavna, djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je i treba se što prije prestati primjenjivati.

Pa zašto imate dijete ako se morate odmarati od njega? Djetetu se moramo posvetiti, a mozak se najviše razvija u pokretu od druge do pete godine. Mozak, odnosno živčani sustav karakteristika je živih bića koja se kreću, a najsloženiji živčani sustav ima čovjek. Po toj analogiji, mi smo živa bića za kretanje. Dakle, ‘posao’ je djeteta od druge do pete godine da se kreće, vrti, skače, a ne da sat ili dva gleda u mobitel.

12. Koji je vaš savjet za roditelje koji žele osnažiti emocionalnu otpornost svoje djece za buduće životne izazove?

Psihološka otpornost je nošenje sa stresom i opravak od traumatičnih i teških događaja. To je proces dobrog prilagođavanja teškim okolnostima. Što je više zaštitnih faktora u životu djeteta, to je sposobnije prilagoditi se i nositi s teškim okolnostima. Tri su glavne kategorije zaštitnih faktora: individualne karakteristike djeteta (samopouzdanje, sklonost rješavanju problema, empatija, socijalne vještine, regulacija emocija), porodica (bliski odnosi s roditeljima, stil odgoja, zdrava atmosfera, odsustvo ovisnosti u porodici), zajednica (mreža prijatelja, pozitivno iskustvo vrtića i škole). Važno je provoditi puno kvalitetnog vremena s djecom. Kad dijete osjeti da ima podršku roditelja i drugih bliskih ljudi osjeća se sigurno. Kad dijete ima problem, prirodna reakcija je odmah mu pomoći. Bolji je način pitati dijete pitanja o problemu. Na taj način dijete samo razmišlja o problemu i mogućim rješenjima. Naučite dijete važnosti osjećaja. Ponekad djeca ne znaju koju emociju osjećaju. Pomozite im imenovati tu emociju. Recite im da je u redu osjećati se prestrašeno, tužno, ljuto, ljubomorno i objasnite im da negativne emocije imaju svoju svrhu i da će prestati. Dijete se može početi baviti nekom novom aktivnošću, započeti razgovor s novim prijateljem. Kad djeca stalno izbjegavaju rizik, uče se kako nisu dovoljno snažna podnositi razne izazove. Važno je da pokušaju nešto nepoznato. Otporno dijete za sebe može reći sljedeće rečenice: "Imam ljude kojima vjerujem i volim ih", "Ja sam osoba koju se može voljeti", "Mogu naći načine kojima ću riješiti probleme".